DIE VERANSTALTUNG WURDE ABGESAGT!!!!!

in bosnischer Sprache mit englischen Übertiteln

Darko LUKIĆ

„PRIČA SA ISTOČNE STRANE”

Regie: Aida BUKVIĆ   Selma: Snjezana VIDOVIĆ     Denis: Sead PANDUR

€- 22,-                                                                        Predstava traje 70 min.

Rezervacije:0676/734 55 66,  50165-3377  ile.zagorac@akzent.at

Zbog ograničenog broja sjedišta, rezervisati karte na vrijeme!

ZIDOVI NESPORAZUMA

Očigledno je da će život bosanskih izbjeglica još zadugo biti krajnje inspirativna tema za književno, dakle i za dramsko uobličenje. Ovaj tragični povijesni bosanskohercegovački (nije, naravno, ovo „osobenost“ samo našeg prostora: u 20. stoljeću milionski su „akteri“ „iznuđene seobe naroda“ koji će u valerima i cinizmu jezičkih igara/konstrukcija biti označavani kao egzilanti, emigranti, raseljena lica, izgnanici, izbjeglice, prisilno raseljeni, ali i oni koji su progonstvo sami izabrali, apatridi... etc.) usud, sa svojom egzistencijalno-antropološkom „situacijom“ postaje i svojevrsnim bh. književnim, dramskim toposom. Prisjetimo se, primjera radi, drama Refugess (1999.) Z. Topčića, čiji su likovi/izbjeglice smješteni u prostor nedefinisanog evropskog egzila, All on board (2005.) N. Kurspahić , koja tematizira sudbinu prognanika iz BiH u Danskoj, ili, pak, Švedsko srce moje majke (2009.) Z. Ključanina koja, opet, tka „priču“ u kojoj se tematsko-motivski progovara o ljudskoj muci bosanskih izbjeglica, žrtava etničkog čišćenja, u Švedskoj.

U drami Priča sa istočne strane (nije, dakako, teško u ovom naslovu prepoznati autorovu namjeru da nas „uvede“ i u širok referentni krug simboličkog pamćenja: od brodvejskog mjuzikla i filma, adaptacije Šekspirove tragedije Romeo i Julija, West Side Story, preko geopolitičkog prostora iz kojeg dolaze likovi drame, pa sve , na primjer,do poslovičnog toposa Istočnog Londona kao, uglavnom, radničkog, sirotinjskog kraja) Darka Lukića zatičemo dva lika, Selmu i Denisa, nekadašnje školske kolege iz Sarajeva, u Londonu „toj ogromnoj varoši čiji je zagrljaj bio smrtonosan za toliko ljudi i žena“ (Crnjanski), tačnije u slučajnom susretu u vagonu londonske podzemne željeznice i u različita vremena u mašti protagonista ove duodrame, „kroz nevrijeme dva izgubljena života od 1991. do 2001.“

U nepretencioznom, ali vrlo rafiniranom dramskom tkanju, kroz devet varijacija susreta, Lukić nam na scenu izvodi likove koji su „pomalo živi“, „pomalo mrtvi“, „podosta izgubljeni“, koji ne žive, nego „borave“ u Londonu i koji, bježeći od rata, zapravo, bježe i od samih sebe i, na taj način, gradeći između sebe nepremostive zidove nesporazuma, egzistencijalno postaju stranci. Osjenčene i uobručene osjećajem tjeskobe, izgubljenosti i osamljenosti, Lukić, dakle, postavlja svoje likove u „situacije“ – koje, u sažetosti, kratkoći svog dramskog oblika, kao u kratkoj priči, koja, podsjećamo, nije epizoda, anegdota iz života, nego i jest sažet dah čovjekovog trajanja, a ovdje, u ovom slučaju, zapravo jesu u funkciji zamjene zapleta – i tako ih „fenomenološki“ ogoljava u muci njihovog, očigledno ne i samo emigrantskog, postojanja. Dramska lica su onda - oslanjajući se na M. Pfistera i njegovu podjelu među dramskim likovima, koje, prema složenosti, dijeli na personifikacije, tipove i individuume - relativno jednostavni tipovi, ali, ne i posve „jednodimenzionalni“ likovi i, shodno tome, uglavnom fiksirani, njihove psihološke reakcije svedene su na klasični „psihološki realizam“ i određene „zadatom“ „situacijom“. Ali, valja, pri tom, naglasiti, da su ove dramske „priče“ daleko od „realizma“ kao postupka u kojem se daje mimetička „slika“ tzv. „objektivne stvarnosti“. Naime, fikcionalnost modela svijeta proizvedene u ovom dramskom tekstu se, dakako, nužno referira i na društvenu zbilju izvan teksta, ali „stvarnost“ sa svim svojim „sadržajima“ – prije svega, mislimo na panideološku sintaksu i njen mitologizirajući, nacionalni patos, tako karakterističan za dobar dio tzv. „ratnog pisma“ – ne preplavljuje dramski prostor. Što, onda, već je rečeno, i otvara mogućnost da likovi mogu slobodnije scenski „disati“ u ovoj, naglasimo, nipošto egzistencijalno neobavezujućoj, suptilnoj dramsko-fikcijskoj igri.

Nedžad Fejzić